U mom radu sa klijentima postoji jedna rečenica koja mi uvek zapara i zvoni u ušima. To je kada ljudi izgovore nešto poput: “Biće kako mora biti” ili još ličniji oblik: “ Tako je moralo biti šta ja tu mogu”.
Kada ovako nešto čujem, a čujem često, uzbunu u meni izazove pitanje: da li je ovo odustajanje od sebe i prepuštanje lične moći.
Često se i nadodežem pa kažem: Biće kako vi izaberete da bude.
Neki se na ovo keslo osmehnu, neki se trgnu ali u meni uvek ostane začuđenost kako ljudi nisu svesni svog uticaja na sopstveni život.
Kada imamo, a kada nemamo uticaj?
Sa druge strane na neke stvari zaista nemamo uticaj i onda se nameće pitanje kad možemo a kad ne možemo uticati na događaje u sopstvenom životu i kada jedno ili drugo koristimo kao odbrane i izgovore?
Da li je to sudbina, šta li je?
Ako se sad u ovom momentu ovrnete unazad na svoj život videćete da ste dospeli tu gde jeste nizom nekih odluka, izbora ali i okolnosti koje su vas zadesile mimo vašeg uticaja.
Ako biste uzeli minut, dva da razmislite o tome, kako bi vi procenili ključne momente u vašem životu?
Da li biste sebi rekli “tako je moralo” biti ili bi ipak uvideli i svoj udeo u tome?
Šta zaista možemo nazvati sudbinom?
Postoje neki događaji u životu koje možemo pripisati sudbini ili višoj sili. Možemo za njih reći da su se odigrali slučajno, bez našeg uplitanja.
To je ono kada:
- slučajno upoznate ljubav svog života,
- vas pogodi neka elemntarna nepogoda
- vam neko jako blizak umre.
Ti momenti, kada smo se zatekli na nekom mestu u neko baš određeno vreme i to nešto nam promeni život, možemo proglasiti sudbinom i nadenuti reči tako je moralo biti.
Ali, ovakvih događaja nema baš mnogo u životu, zar ne?
Šta je sa svim ostalim stvarima koje su nas, nadovezujući se jedna na drugu, doveli baš u ovu tačku gde smo sada.
Zašto nam je potrebno da odgovornost prebacimo nekom ili nečem drugom?
Psihoterapija je uspešna onoliko koliko je onaj koji je praktikuje spreman da se menja. Koliko je spreman da zaroni u sebe i prihvati odgovornost za svoj život.
Odgovornost ne znači krivicu. Odgovornost nije dželat koji vas treba kazniti jer ste onoliko grešili.
Odgovornost podrazumeva spremnost za suočavanje sa ličnim izborima, svojim emotivnim doživljajima, tugovanjem i prihvatanjem postojećeg stanja stvari i konačno otvorenost ka promeni, ka nečem novom.
Sve ovo zvuči sjajno ali oni koji su probali psihoterapiju vrlo dobro znaju da je ovo izuzetno teško.
Zašto ostajemo zaglavljeni i kada smo nezadovoljni?
Treba srušiti odbrane i prevazići obrasce funkcionisnja pa je mnogo lakše ostati zaglavljen pa makar i nezadovoljan.
To je paradoks čovekove ličnosti koji kaže bolje i poznato loše nego neizvesno novo. A da bi mozak opravdao ovaj paradoks mi koristimo fraze, koje postanu naše uverenja: tako je moralo biti šta ja tu mogu.
Mehanizmi obrane
Mišljenja sam da ljudi nisu manipulatori (po pravilu) i da najčešće nisu svesni na koje sve načine štite sebe. Naše odbrane su tu sa razlogom.
Nekada davno kada smo bili mali i psihološki nezreli u svakom od nas razvili su različiti mehanizmi odbrane koji su imali zadatak da našu nezrelu psihu zaštite. Kao mali nismo bili sposobni da se nosimo sa nekim izazovima i tu su radile naše odbrane kako bi mi preživeli nedaće života.
Neke od najčešćih odbrana su potiskivanje, negiranje, intelektualizacija, fantaziranje, odigravanje, cepanje, racionalizacija i slično.
Kada nismo u stanju da realistično sagledamo sebe i svet oko sebe mi koristimo različite mehanizme odbrane da bismo taj isti svet i sebe preživeli. Dolaskom u odraslo doba sa nama su došli i svi naučeni oblici funkcionisanja uključujući i mehanizme odbrane.
Štitimo sebe kao da smo deca iako za tim više nema razloga. Naša psiha bi trebalo da može da se nosi sa izazovima i problemima ali većinom mi se štitimo iako više ne moramo.
Zašto se to dešava?
Delom zato što je to usvojeni i naučeni oblik ponašanja i razmišljanja koji zovemo obrasci. Obrasci su automatizovani sve dok ne krenemo u rad na sebi i polako počenom da ih razumevamo samim tim imamo i mogućnost da ih menjamo.
Delom zato što zapravo ljudi ne vole da se menjaju i menjaju se samo kada moraju. Ipak nezadovoljstvo postoji. Konflikt između onoga što želimo i što je realno stanje nije jednostavno prevazići i to podrazumeva izlaganje, trpljenje neprijatnosti, nosi sa sobom mnogo rizika od potecijane boli i povređenosti.
Da bi izbegli sve ovo što moramo proći, ukoliko želimo nešto drugo, psiha aktivira odbrane a jedna od čestih je: nije do mene, do sudbine je, šta ja tu mogu.
To nisam ja to je moja trauma
Elegantan način da skinemo odgovornost sa sebe i umirimo svoju psihu.
I sve bi to bilo u redu da ovaj proces ne uzima ogromnu psihičku energiju, koju bi mogli uložiti upravo u promenu i izlaganje nečem novom.
Tu je i želja za nečim boljim koja opseda i ne ostavlja na miru. I tako imamo gomile ljudi koji nešto pokušavaju ali ispada da samo još više troše svoje resurse a ništa se ne dešava.
Izlaz iz začaranog kruga
Realističnije sagledavanje sebe i iskrenost prema sebi je izalaz iz ovog začaranog kruga.
I ok, legitimno je da neki ne žele da preuzmu odgovornost za sebe, ali onda moraju da odustanu od svojih želja, od svojih potreba. I da se zadovolje postojećim stanjem.
Tada to više nije „šta ja tu mogu“, već „to je moj izbor“.
A to mnogo menja stvari.
Moć izbora: gde je tvoj cenatr kontrole?
Prihvatanje izbora i odluka u svom životu, kako prošlih tako i budućih, vas stavlja u poziciju kontrole.
Centar kontrole je u vama a ne u nekim spoljašnjim okolnostima. Ovakvim repozicioniranjem sebi u ruke stavljate mnogo više moći nego kada verujete da je tamo nešto spolja odgovorno za vaš život.
Šta to podrazumeva?
Pre svega, to podrazumeva da možete da otplačete sve one pogrešne odluke ili izbore koje ste do sada pravili. To znači da možete da tugujete za svojim gubicima, a to vas dalje vodi ka prihvatanju svojih rana, pretvaranja u ožiljke, delove sebe.
Ovaj proces vas dalje vodi u reorganizaciju i potencijalne drugačije izbore koji vas mogu voditi tamo gde želite da idete.
Razumevajući sebe, prihvatanjem odgovornosti i postepenim građenjem poverenja u sebe ali i u život, polako gradeći nova iskustva koja će vam doneti emoionalno zadovoljstvo,sve više ćete uviđati korist od toga.
Tako polako ulazite u novi krug i dobijate novu energiju i hrabrost da isprobavate sve više.
Pitanja za razmišljanje
Za vas koje je ova tema zainetersovala ostavljam vam nekoliko pitanja za introspekciju koja vam mogu pomoći da počnete istraživanje sebe. Kao i uvek sa pitanjima najbolje je da svoje odgovore zapisujete i preporučujem vam da tako i uradite.
- Kako vi definišete odgovornost?
- Za šta se osećate odgovorno?
- Za šta se ne osećate odgovorno?
- Da li preuzimate odgovornost za trenutni način života?
- Da li mislite da bi odgovornost za ono što jeste trebala da pripada drugima, ako da kome?
- Koje odluke izbegavate da donesete trenutno u svom životu?
- Čega se najviše plašite kada je reč o donšenju odluka?
- Šta se do sada birali a želite da prestanete?
- Koje odluke treba da donesete u narednih godinu dana da bi vaš život izgledao drugačije?
Zaključak
Cilj ovog teksta je bio da razumete kada neke fraze, kao što je biće kako mora biti koristite kao odbrane i izgovore a kada su one samo deo podrške i umirenja sebe.
Energija koja nam nepovratno curi u zaglavljenosti izmđu odustajanja ili prihvatanja a samim tim i delovanja, je izuzetno značajna.
Znate onaj momenat kada donesete neku odluku, pa makar ona bila i odustajanje, osetite olakšanje. To je momenat koji oslobađa, sve ostalo nas troši.
Kako se bliži kraj godine, simbolično vam ostavljam ovaj tekst baš kao prekretnicu i mogućnost da sami sa sobom promislite šta je ono što izbegavate da se time pozabavite i sa čime ne želite da uđete u novu godinu, novi ciklus.
Šta god da odlučite je u redu samo neka bude odluka. Verujem da ćete osetiti olakšanje. A ono nam je svima preko potrebno.